Fergus and the Druid
Fergus. This whole day have I followed in the rocks,
And you have changed and flowed from shape to shape,
First as a raven on whose ancient wings
Scarcely a feather lingered, then you seemed
A weasel moving on from stone to stone,
And now at last you wear a human shape,
A thin grey man half lost in gathering night.
Druid. What would you, king of the proud Red Branch kings?
Fergus. This would I say, most wise of living souls:
Young subtle Conchubar sat close by me
When I gave judgment, and his words were wise,
And what to me was burden without end,
To him seemed easy, so I laid the crown
Upon his head to cast away my sorrow.
Druid. What would you, king of the proud Red Branch kings?
Fergus. A king and proud! and that is my despair.
I feast amid my people on the hill,
And pace the woods, and drive my chariot-wheels
In the white border of the murmuring sea;
And still I feel the crown upon my head.
Druid. What would you, Fergus?
Fergus. Be no more a king
But learn the dreaming wisdom that is yours.
Druid. Look on my thin grey hair and hollow cheeks
And on these hands that may not lift the sword,
This body trembling like a wind-blown reed.
No woman's loved me, no man sought my help.
Fergus. A king is but a foolish labourer
Who wastes his blood to be another's dream.
Druid. Take, if you must, this little bag of dreams;
Unloose the cord, and they will wrap you round.
Fergus. I See my life go drifting like a river
From change to change; I have been many things –
A green drop in the surge, a gleam of light
Upon a sword, a fir-tree on a hill,
An old slave grinding at a heavy quern,
A king sitting upon a chair of gold –
And all these things were wonderful and great;
But now I have grown nothing, knowing all.
Ah! Druid, Druid, how great webs of sorrow
Lay hidden in the small slate-coloured thing!
Fergus i Druid
Fergus. Cijeli sam te dan slijedio među kamenjem,
I ti si se mijenjao i klizio iz obličja u obličje,
Prvo kao gavran na čijim se drevnim krilima
Jedva i pero zadržalo, zatim si postao
Lasica koja se kreće se od kamena do kamena,
I sada, naposljetku, imaš ljudsko obličje,
Mršavi sivi čovjek gotovo izgubljen u nadolazećoj noći.
Druid. Što bi ti, kralju ponosnih kraljeva Crvenih Pokrajina?
Fergus. Ovo ću ti reći, najmudrija od živućih duša:
Mladi vješti Konkubar sjedio je pored mene
Dok sam donosio presudu, i njegove riječi bile su mudre,
I ono što je za mene bio beskrajan teret,
Njemu se činilo lakim, pa sam položio krunu
Na njegovu glavu kako bih odagnao svoju tugu.
Druid. Što bi ti, kralju ponosnih kraljeva Crvenih Pokrajina?
Fergus. Kralj pa ponosan! i to je moj očaj.
Gostim se među svojim ljudima na brijegu,
Šetam šumom, i vozim svoje kočije
Bijelim krajem mrmorećih mora
I još uvijek osjećam krunu na svojoj glavi.
Druid. Što bi ti, Ferguše?
Fergus. Da više ne budem kralj
Već da naučim tvoju mudrost snova.
Druid. Zagledaj se u moju tanku sijedu kosu i upale obraze
I u ove ruke što mač ne mogu podignuti,
U ovo tijelo koje se trese poput grančice na vjetru.
Nijedna me žena nije voljela, nijedan čovjek nije tražio moju pomoć.
Fergus. Kralj nije ništa drugo nego budalasti radnik
Koji trati svoj život da bude tuđeg života san.
Druid. Uzmi, ako moraš, ovu malu vreću snova;
Otpusti vrpcu i oni će te ogrnuti.
Fergus. Vidim svoj život koji je nošen poput rijeke
Od promjene do promjene; bio sam mnogo tog –
Zelena kap u valu, bljesak svjetla
Na maču, stablo jele na brijegu,
Stari rob koji melje u teškom žrvnju,
Kralj koji sjedi na zlatnom tronu –
I sve su te stvari bile čudesne i velike.
Ali sad sam postao ništa, znajući sve.
Ah! Druide, Druide, kakve velike mreže tuge
Leže skrivene u toj maloj sivoj stvarčici!
Fergus and the Druid
Fergus. This whole day have I followed in the rocks,
And you have changed and flowed from shape to shape,
First as a raven on whose ancient wings
Scarcely a feather lingered, then you seemed
A weasel moving on from stone to stone,
And now at last you wear a human shape,
A thin grey man half lost in gathering night.
Druid. What would you, king of the proud Red Branch kings?
Fergus. This would I say, most wise of living souls:
Young subtle Conchubar sat close by me
When I gave judgment, and his words were wise,
And what to me was burden without end,
To him seemed easy, so I laid the crown
Upon his head to cast away my sorrow.
Druid. What would you, king of the proud Red Branch kings?
Fergus. A king and proud! and that is my despair.
I feast amid my people on the hill,
And pace the woods, and drive my chariot-wheels
In the white border of the murmuring sea;
And still I feel the crown upon my head.
Druid. What would you, Fergus?
Fergus. Be no more a king
But learn the dreaming wisdom that is yours.
Druid. Look on my thin grey hair and hollow cheeks
And on these hands that may not lift the sword,
This body trembling like a wind-blown reed.
No woman's loved me, no man sought my help.
Fergus. A king is but a foolish labourer
Who wastes his blood to be another's dream.
Druid. Take, if you must, this little bag of dreams;
Unloose the cord, and they will wrap you round.
Fergus. I See my life go drifting like a river
From change to change; I have been many things –
A green drop in the surge, a gleam of light
Upon a sword, a fir-tree on a hill,
An old slave grinding at a heavy quern,
A king sitting upon a chair of gold –
And all these things were wonderful and great;
But now I have grown nothing, knowing all.
Ah! Druid, Druid, how great webs of sorrow
Lay hidden in the small slate-coloured thing!
Fergus i Druid
Fergus. Cijeli sam te dan slijedio među kamenjem,
I ti si se mijenjao i klizio iz obličja u obličje,
Prvo kao gavran na čijim se drevnim krilima
Jedva i pero zadržalo, zatim si postao
Lasica koja se kreće se od kamena do kamena,
I sada, naposljetku, imaš ljudsko obličje,
Mršavi sivi čovjek gotovo izgubljen u nadolazećoj noći.
Druid. Što bi ti, kralju ponosnih kraljeva Crvenih Pokrajina?
Fergus. Ovo ću ti reći, najmudrija od živućih duša:
Mladi vješti Konkubar sjedio je pored mene
Dok sam donosio presudu, i njegove riječi bile su mudre,
I ono što je za mene bio beskrajan teret,
Njemu se činilo lakim, pa sam položio krunu
Na njegovu glavu kako bih odagnao svoju tugu.
Druid. Što bi ti, kralju ponosnih kraljeva Crvenih Pokrajina?
Fergus. Kralj pa ponosan! i to je moj očaj.
Gostim se među svojim ljudima na brijegu,
Šetam šumom, i vozim svoje kočije
Bijelim krajem mrmorećih mora
I još uvijek osjećam krunu na svojoj glavi.
Druid. Što bi ti, Ferguše?
Fergus. Da više ne budem kralj
Već da naučim tvoju mudrost snova.
Druid. Zagledaj se u moju tanku sijedu kosu i upale obraze
I u ove ruke što mač ne mogu podignuti,
U ovo tijelo koje se trese poput grančice na vjetru.
Nijedna me žena nije voljela, nijedan čovjek nije tražio moju pomoć.
Fergus. Kralj nije ništa drugo nego budalasti radnik
Koji trati svoj život da bude tuđeg života san.
Druid. Uzmi, ako moraš, ovu malu vreću snova;
Otpusti vrpcu i oni će te ogrnuti.
Fergus. Vidim svoj život koji je nošen poput rijeke
Od promjene do promjene; bio sam mnogo tog –
Zelena kap u valu, bljesak svjetla
Na maču, stablo jele na brijegu,
Stari rob koji melje u teškom žrvnju,
Kralj koji sjedi na zlatnom tronu –
I sve su te stvari bile čudesne i velike.
Ali sad sam postao ništa, znajući sve.
Ah! Druide, Druide, kakve velike mreže tuge
Leže skrivene u toj maloj sivoj stvarčici!